Nakon dva tjedna uzbuđenja, stvari su se na zagrebačkoj restoranskoj sceni vratile u normalu. Cijene su se opet digle u uobičajene visine, a popunjenost se kod većine spustila na standardnu. Neki od ugostitelja vrlo su zadovoljni akcijom Tjedan restorana, dok su neki tek zadovoljni.
Kako smo svi zajedno profitirali tijekom ta dva tjedna?
Većina ugostitelja priznaje da im je promet značajno porastao. Oni pametni iskoristili su to intenzivno razdoblje da provjere kako im kuhinja, a i cjelokupno osoblje funkcionira pod pritiskom pune sale, nečeg na što dio njih sigurno nije naviknut. Čini mi se da su, za razliku od prošlog puta, restorani općenito bili puno spremniji na kvalitetno predstavljanje gostima. Manje je bilo pritužbi na male porcije ili neprimjereno ponašanje konobara, koji bi goste gledali svisoka zato što su nahrupili jesti za 100 kuna. Naravno, bilo ih je koji su debelo naplaćivali flaše vode i čaše vina, ali i onih koji su iste ljubazno uključili u jedinstvenu cijenu jelovnika! Takvi su sigurno dobili par bodova više u očima (budućih?) gostiju.
Za razliku od nas, posjetitelja, u nekim restoranima smatraju da je koncept JEDNOG tjedna ipak bio bolji, jer im se na ovaj način posjećenost donekle razvodnila. Neki naravno, nisu imali takvih problema, ali njih se da nabrojati na prste jedne ruke. Također, ostaje pitanje opravdanosti sudjelovanja restorana kod kojih se sličan slijed jela i inače može dobiti za 100kn. Jer, smatraju mnogi, poanta ove akcije trebala bi biti približavanje inače skupljih i nedostupnih mjesta zainteresiranoj publici. Bez obzira na to, neki od najzanimljivijih zagrebačkih restorana nikad neće imati potrebu sudjelovati u akciji, jer su jednostavno zadovoljni svojom klijentelom i poslovanjem. Njih se nažalost, u našem velikom gradu, također može nabrojati na prste jedne ruke.
Kako su profitirali posjetitelji, mislim da je više nego očito. Telefonske su se slušalice užarile, mejlalo se na sve strane, usklađivale želje, mogućnosti i rasporedi svih nezasitnih ljubitelja hrane i gastroavanturista. Netko je išao jesti u omiljeni restoran za manje novce, netko je išao vidjeti kako je to u restoranima koje si inače ne može priuštiti. Akcija "Juhe" doživjela je neočekivani mega uspjeh, a zainteresiranih za guštanje na predavanjima Marina Rendića i u filmovima na temu hrane u Dokukinu također je bilo.
Osobno, oduševila me profesionalnost osoblja i uređenje Kluba književnika; profesionalnost konobara u pubu Hole in one; atmosfera kod Gastronomada i u Apetitu. Užasnule su me redovite cijene hrane u Hole in One pubu, pomalo i u Klubu Književnika (ali, može im se oprostiti s obzirom na lokaciju), poluprazan Panino u nedjelju popodne, kao i škampi u juhi u Opiumu. Priča se da je hrana bila jako dobra u Trilogiji, Agavi i jarunskoj La Boci, porcije ogromne u Didovom snu, a manje nego obično u Mu-u, dok su mnogi bili začuđeni jednostavnošću ponude u Esplanadinom Le Bistrou.
Akcija je medijski bila dobro popraćena, tako da je odjeknula i u okolnim zemljama, a iz Slovenije već dolaze upiti za zagrebački know how. Nakon dvije uspješno organizirane akcije, Željka i Ozren razmišljaju o širenju na cijelu Hrvatsku. Vjerujem da će taj pokušaj općenacionalnog povratka u restorane biti dosad najveći izazov, iako je i prvi Tjedan restorana ispao daleko kontroverznijim nego je itko mogao zamisliti. Dramatične reakcije onih koji tada nisu bili uključeni u nešto su se manjem opsegu ponovile i u ovom krugu, dok meni i dalje nije jasno što ugostitelje sprječava da sami organiziraju identičnu stvar.
Sve u svemu, složila bih se s onim što kao zaključak ističe Željka: "Mi smo u toj priči poslužili samo kao komunikacijski kanal. Mi ne možemo pomoći restoranima, niti želimo spašavati restoransku scenu. Jedino tko to može su sami vlasnici restorana. A mi ćemo i dalje biti u potrazi za svojim osobnim favoritima."
Do sljedeće akcije u rujnu, lijepi pozdrav!
